Deda Borko, čuveni travar iz Svrljiga: I bez škole poznavao biljke i njihove latinske nazive, a njegova rečenica ostala je zapamćena

„U prirodu ima lek za svaku boljku, al’ ga treba najdeš“ – rečenica je po kojoj su mnogi pamtili Borislava Cvetkovića, poznatijeg kao deda Borko travar. Nekada čuveni vidar iz svrljiškog kraja, svojim znanjem o lekovitom bilju nastavio je porodičnu tradiciju koja se, prema predanju, vezuje još za njegovog pretka Stojana Čučila, travara poznatog još iz vremena Turaka.
U istoriji Svrljiga ostale su zabeležene priče o ljudima koji su svojim znanjem, radom i umećem obeležili jedno vreme. Među njima posebno mesto zauzima Borislav Cvetković, koga su meštani i komšije od milošte zvali deda Borko.
Njegov život bio je neraskidivo povezan sa prirodom i lekovitim biljem. Poznavao je brojne biljne vrste, njihove osobine i načine pripreme, a znanje koje je posedovao nije stekao u školskim klupama, već dugogodišnjim iskustvom i porodičnim nasleđem.
Tradiciju travarstva nasledio je od svojih predaka, a posebno se pominje Stojan Čučilo, koji je, prema pričama koje su se prenosile u ovom kraju, bio poznat kao travar još u vreme osmanske vladavine.
Od nadrilekara do susreta sa profesorom Tucakovim
Iako je u narodu bio poznat po poznavanju lekovitog bilja, Borko je godinama radio bez odgovarajućih dozvola. Zbog toga je 1958. godine došao u sukob sa tadašnjim propisima i vlast ga je označila kao nadrilekara.
Kada je za njegov slučaj saznao profesor dr Jovan Tucakov, jedan od najznačajnijih stručnjaka za proučavanje lekovitog bilja na ovim prostorima, pozvao ga je u Beograd, u Institut za proučavanje lekovitog bilja.
Taj susret predstavljao je važan trenutak u Borkovom životu.
Pred stručnjacima je pokazao izuzetno poznavanje biljaka, njihovih svojstava, ali i latinskih naziva. Posebno je bilo neobično to što je, iako nepismen, raspolagao znanjem koje je impresioniralo ljude iz stručnih krugova.
Prema svedočenjima koja su sačuvana o njegovom životu, nakon ispitivanja i predstavljanja svojih preparata dobio je mogućnost da organizovano sakuplja lekovito bilje na području Svrljiških planina i Timoka, u saradnji sa školama i zadrugama.
Profesor Tucakov i njegovi saradnici kasnije su dolazili u Svrljig, gde su sa Borkom obilazili okolinu i proučavali biljni svet ovog područja.
Svrljiške planine bile su njegova velika riznica
Za deda Borka priroda je predstavljala mnogo više od mesta za sakupljanje biljaka. Svrljiške planine i njihova bogata flora bili su prostor u kojem je godinama sticao iskustvo i usavršavao svoje znanje.
Nije imao formalno obrazovanje, ali je imao ono što se u narodu često naziva životnom školom. Poznavao je biljke, razlikovao njihove vrste i znao gde ih treba tražiti.
Njegova poznata rečenica:
„U prirodu ima lek za svaku boljku, al’ ga treba najdeš“
ostala je kao svojevrsni potpis čoveka koji je čitav život posvetio proučavanju prirode.
Porodična tradicija nastavljena i posle njegove smrti
Deda Borko preminuo je 1986. godine, ali njegovo ime i posao nisu nestali sa njegovim odlaskom.
Porodičnu tradiciju nastavio je njegov unuk Vlastimir Cvetković, koji je nastavio da se bavi lekovitim biljem i pripremom biljnih mešavina.
Prema podacima iz porodične istorije, Vlastimir je 1992. godine registrovao preduzeće „Borko komerc“, a posao je kasnije nastavio pod nazivom „Borko travar“.
Tako je ime deda Borka nastavilo da živi kroz porodični posao, ali i kroz sećanja ljudi koji su ga poznavali.
Danas, kada se govori o starom Svrljigu i ljudima koji su ostavili trag u njegovoj istoriji, priča o deda Borku podseća na vreme kada se znanje prenosilo sa generacije na generaciju, a priroda bila najveća knjiga iz koje su učili oni koji su umeli da je čitaju.
Deda Borko više nije među nama, ali njegova rečenica i danas zvuči kao poruka jednog vremena – da priroda krije bogatstvo koje treba upoznati, razumeti i čuvati.
Komentari (0)
Komentari se objavljuju nakon odobrenja moderatora. Nisu dozvoljeni govor mržnje, uvrede, lični podaci i reklamni linkovi.





