Danas Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici obeležavaju Tucindan, praznik koji prethodi Božiću i najavljuje dolazak velikog hrišćanskog praznika. Tradicionalno, na ovaj dan priprema se pečenica koja će biti servirana za Božić, ali se obavljaju i druge pripreme za proslavu 7. januara.

Naziv praznika Tucindan potiče od običaja u kojem se nekada pečenica “tukla ušicom sekire preko grudve soli u platnenoj vrećici stavljenoj na čelo životinje”. U različitim krajevima Srbije Božićna pečenica pravi se od jagnjeta, mlade ovce ili prasetine, dok se u nekim mestima priprema i pileće, ćureće ili guščje meso. Živina se uglavnom izbegava jer se veruje da simbolizuje “nazadovanje i rasturanje kuće”.
Priprema mesa za Tucindan deo je rituala koji potiče iz predhrišćanskog doba, kada se smatralo “prinošenjem žrtve paganskim božanstvima”, a kasnije ga je Srpska pravoslavna crkva hristijanizovala. Pečenica donosi sreću i blagostanje, a na Badnje veče unosi se u kuću.
Na Tucindan se takođe nabavljaju orasi, suve smokve, suve šljive, bombone i novčići, koji se prosipaju po slami u kući, a deca ih skupljaju “pijučući”. Domaćice pripremaju brašno za mešenje i posudu sa zrnevljem žita, dok se slama menja za živinu.
Tradicionalno, na Tucindan se ništa ne iznosi iz kuće, ali je preporučljivo vratiti dugove, kako domaćin ne bi bio dužan do sledećeg Božića. U pojedinim krajevima, večera se poslužuje na podu, a glava kuće sedi okrenuta prema istoku. Prvo se postavljaju so i beli luk, a zatim hleb, pasulj, kupus, riba i ostala posna hrana.
Deca se na Tucindan ne smeju tući, jer se veruje da onome ko to učini mogu izaći čirevi – običaj koji se poštuje i van praznika.